Raditi ili ne nedjeljom - osvrt

Updated: Sep 1

Piše: Vinko M. Ćuro, ekonomist i poduzetnik¹

Osvrt, osobni stav

UVOD

Pitanje, treba li u Hrvatskoj nedjelja biti radna ili ne, prisutna je u hrvatskoj javnosti i institucijama već duži niz godina.

Stječe se dojam, kada bi se napravilo profesionalno ispitivanje javnoga mišljenja, da bi rezultat bio - da je javnost podijeljena. Možda bi koji postotni poen išao u korist onih koji su ZA rad nedjeljom. Međutim, da li je to opravdano?


ZA I PROTIV

Oni koji su ZA rad nedjeljom, najčešće i najviše, kao obranu svoje teze, navode:

  • da će gospodarstvo stagnirati,

  • da će se promet smanjiti pa će samim time poduzetnici biti na gubitku,

  • da će se (čak i) BDP smanjiti,

  • da će doći do drastičnog otpuštanja radnika itd.

Ja nekako, kao potrošač, logički razmišljam: Ne potrošim u jednom mjesecu primjerice tri tisuće kuna zato što trgovine rade nedjeljom, nego zato što moje mjesečne potrebe za svim dobrima jednostavno koštaju tri tisuće kuna. Također, ne kupim košulju ili kruh zato što trgovine rade nedjeljom, nego zato što su mi – jednostavno - košulja i kruh potrebni. I da trgovine ne rade nedjeljom, košulju i kruh kupio bih u subotu ili bilo koji drugi radni dan u tjednu. Dakle, i dalje bih tijekom mjeseca potrošio svojih tri tisuće kuna.

Ovo bi značilo da teze o „smanjenju prometa“, pa samim time i o „smanjenju BDP-a“ i nisu opravdane. U vezi sa tezom o mogućem „otpuštanju radnika“ odnosno „smanjenju broja radnih mjesta“ u trgovini – ako bi nedjelje bile neradne pa se samim time i broj tjednih/mjesečnih radnih sati smanjio – može se diskutirati, jer ova teza ima djelomično opravdanje, ali treba naglasiti da bi se i taj potencijalni problem mogao (u potpunosti ili većim dijelom) nadomjestiti korektnom preraspodjelom radnog vremena i profesionalnom reorganizacijom procesa rada. Također ne treba zanemariti niti definiciju radnog vremena u djelatnosti trgovine koja je izrijekom prezentirana u Zakonu o trgovini gdje se kaže: Trgovac određuje radno vrijeme prodavaonice i drugog oblika trgovine na malo u skladu s ovim Zakonom pri čemu će uzeti u obzir potrebe kupaca, broj radnika zaposlenih u prodavaonici i poštivanje njihovih prava uređenih ovim Zakonom, Zakonom o radu, drugim radno pravnim propisima, kolektivnim ugovorom...“. Dakle, zakonodavac je predvidio da trgovac/poslodavac radno vrijeme određuje spram broja radnika a ne obrnuto – da spram broja zaposlenih radnika određuje radno vrijeme. I to je ispravno.



Naravno, uz sve prethodno, tu se neminovno nameće i pitanje produktivnosti radnika, jer jasno je da opterećen, umoran i nezadovoljan radnik nikada neće polučiti iste rezultate kao odmoran, rasterećen i motiviran radnik.

To što se trgovci svim sredstvima i silama (marketinški) bore da od našega društva stvore konzumerističko društvo, što ono u dobroj mjeri već i jeste, to je drugo pitanje. Njihovo je pravo da se bore za svoje uspješnije poslovanje (svim legitimnim i marketinškim sredstvima) – što bi u profitnom smislu ipak trebalo imati određene granice, a pravo mene kao potrošača je da se borim (sam sa sobom) da li ću uz realnih tri tisuće kuna, podstaknut reklamnim bombardiranjem sa svih strana (i činjenicom da su trgovine otvorene i nedjeljom), potrošiti još tisuću, dvije ili tri tisuće kuna (ako ih uopće kao „višak“ imam) na dobra koja mi u suštini i nisu potrebna.

Oni koji su PROTIV rada nedjeljom, najčešće i najviše, kao obranu svoje teze, navode:

  • da se radnici koji rade nedjeljom izrabljuju,

  • da radnici za rad nedjeljom nisu dovoljno plaćeni,

  • da radnici trebaju imati slobodnu nedjelju da bi bili s obitelji itd.

U vezi sa vrednovanjem rada nedjeljom, osim što se pitanje korektnog plaćanja rada nedjeljom može (relativno) lako riješiti dogovorom zainteresiranih strana te zakonskom odredbom, treba reći da će ga – htjeli to poslodavci ili ne - riješiti i tržište te tržišna utakmica – kako u prodaji roba, tako i tržišna utakmica u potrazi i osiguranju kvalificirane radne snage i dobrih radnika. Oni bolji i vrjedniji radnici radit će tamo gdje su uvjeti (plaće) bolji. I stvar je jasna.

Međutim, i pored (naizgled) postojanja jednostavnog načina vrednovanja rada nedjeljom, važno je ne zaboraviti i činjenicu da za građane (članove jedne obitelji ili članove više međusobno povezanih obitelji) također nije isto imati isti neradni dan u tjednu ili imati bilo koji slobodan dan u tjednu. Isti dan (a logički se nameće da je nedjelja taj dan u tjednu) omogućava druženje članova obitelji i sve ono što provođenje zajedničkog vremena članova jedne obitelji i međusobno povezanih obitelji sobom nosi.

SVI SU U PRAVU, ALI DOGOVORITI SE TREBAMO

Tko je u pravu ?

Prije svih, u pravu su svi oni - i na jednoj i na drugoj strani - koji kažu da je ovo dosta kompleksno pitanje. I doista i jeste ! Ovu tezu potvrđuje i činjenica da u potrazi za ispravnim (i kompromisnim) odgovorom na ovo pitanje treba uzeti u obzir:

  • interese poslodavca i radnika/sindikata,

  • potrebe potrošača,

  • očekivanja Crkve (?!) i drugih interesnih grupacija,

  • odgovornost i ulogu Države... a u konačnici – najvažnije:

  • opći razvojni interes društva! Ali ne samo ekonomski-razvojni, nego i onaj socijalni-razvojni interes.

Svaka od prethodno pobrojanih teza i ZA i PROTIV, a i one koje ovdje nisu pomenute, imaju svoje opravdanje.

Stoga bi se do koliko-toliko korektnog odgovora (jer nikada niti jedna strana neće u potpunosti biti zadovoljna) trebalo doći pomnom analizom i objektivnom argumentacijom svih - i ZA i PROTIV - navoda. Tako ćemo zasigurno u potpunosti zadovoljiti one - i na jednoj i na drugoj strani - koji tvrde da je ovo kompleksno pitanje, a što je još važnije, do ispravnog (i kompromisnog) odgovora na problematiziranu dilemu doći ćemo stručnom analizom i argumentima, a ne na temelju činjenice „tko je bio glasniji“ i tko trenutačno ima veću (političku) moć.

Ako smo se složili da je pitanje kompleksno, tada niti odgovor (i konačan stav) ne može biti jednostavan.

Prije nego što pođemo „u potragu“ za odgovorom, potrebno je naglasiti i činjenicu da je veoma jasno da pojedine javne usluge (bez obzira na konačan kompromis o ne/radnoj nedjelji) neminovno moraju funkcionirati 365 dana u godini: zdravstvo, policija, vojska, vatrogasci, javni prijevoz.... Također, ako je nedjelja, a jeste djelomično ili potpuno, dan za odmor i razonodu, tada je sasvim jasno da i usluge kulture, sporta i razonode također trebaju biti dostupne i nedjeljom odnosno da te institucije i organizacije trebaju raditi (i) nedjeljom.

Ako smo i ovo pitanje riješili (!?), prijeđimo na analizu!

Dakle, kada govorimo o ne/radu nedjeljom, najčešće se misli na trgovine, ali tu je cijeli niz djelatnosti koje trebamo svrstati u ovu tematsku kategoriju. To su: ugostiteljstvo, usluge uljepšavanja, sportske kladionice, turističke agencije...

Uz to, neki, čini mi se neutemeljeno, problematiziraju i dovode u upitnu korelaciju pojmove „prodavaonica“ i „trgovina“. Ako nigdje drugo nije, bar je ovdje stvar, prema Zakonu o trgovini RH, jasna. U njemu se kaže: Prodavaonica je posebno uređen prodajni objekt u kojem se obavlja djelatnost trgovine, a sastoji se od prodajnog prostora i pomoćnih prostorija. Trgovina je, u smislu ovoga zakona, gospodarska djelatnost kupnje i prodaje robe i/ili pružanja usluga u trgovini u svrhu ostvarivanja dobiti ili drugog gospodarskog učinka“.

ODGOVORNOST DRŽAVE

Uzgred da prokomentiram, jer i tu se, mada u manjoj mjeri, krije dio odgovora na glavnu dilemu. Naime, iznenađuje da se u ovome članku Zakona o trgovini (57.) navodi još niz različitih aktivnosti i mjera kojima inače nije mjesto u dijelu Zakona kojim se uređuje oblast „radno vrijeme u djelatnosti trgovine“. To, naravno, nije predmetom ovoga teksta, ali zorno govori o netemeljitosti zakonodavca u postupku donošenja i ovoga ali i, moguće je, drugih zakona (o tome govori i definicija o tome što je to trgovina – pa se kaže da je trgovina „gospodarska djelatnost kupnje i prodaje robe i/ili pružanja usluga u trgovini u svrhu ostvarivanja dobiti ili drugog gospodarskog učinka“ (!?), kao da trgovina ne služi, primjerice, i zadovoljenju potreba građana-potrošača za nabavkom osnovnih dobara potrebnih za život.

Stoga nas ne treba čuditi činjenica da društvene prijepore često izazivaju upravo područja koja nisu do kraja kvalitetno iskomunicirana sa javnošću i temeljito obrađena i definirana kroz zakonske forme i norme. Da je suprotno, da imamo odgovornije državne dužnosnike i službenike, da se poslovi kreiranja i donošenja zakona rade temeljitije i odgovornije te u sinegiji sa zainteresiranom javnošću, vjerojatno bi i prijepora i problema bilo manje. Ali sada smo tu gdje jesmo. Pitanje ne/rada nedjeljom je problematizirano i valja ga riješiti – na, koliko god je moguće, zadovoljstvo svih zainteresiranih strana.

ANALIZA KORISTI

Dakle: potrošači kupuju 7 dana u tjednu. Ne u svim trgovinama, i ne sve robe i usluge.

  1. Sedam dana u tjednu kupuju u onim trgovinama koje rade i nedjeljom. U onim drugim kupuju 6 dana, a u nekim - koje ne rade niti subotom (ako takvih ima?!) niti nedjeljom - potrošači kupuju samo 5 dana u tjednu.

  2. Dio trgovina, prema kazivanju njihovih menadžera, nedjeljom ostvaruje promet od (čak) 20% od ukupnog tjednog prometa; dio njih nedjeljom ostvaruje promet od 12% ili 8% a dio njih nedjeljom ostvaruje takav promet da im se zapravo i ne isplati raditi nedjeljom.

  3. Trgovine na Jadranu u ljetnim mjesecima (lipanj - kolovoz), kada je pojačan promet turista, ostvaruju znatno veći promet negoli u ostalim mjesecima.

  4. Trgovine u kontinentalnom dijelu Hrvatske u tim mjesecima ostvaruju manji promet negoli u ostatku godine - posebice u vrijeme (uskršnjih, božićnih) blagdana i prvosvibanjskih i novogodišnjih praznika te pred početak školske godine.

  5. Također, imamo i specijalizirane trgovine te druge djelatnosti (primjerice turističke agencije) kod kojih su gore pobrojane karakteristike potpuno drugačije – pa i to treba imati u vidu.

Sada kada imamo ovu prostu analizu (a kada bismo se poslužili zvaničnim brojkama - one bi s velikom vjerojatnoćom potvrdile prethodno napisano), zapitajmo se što nam je činiti?!

Slobodu poslodavcima da oni sami odlučuju da li će raditi nedjeljom ili ne, ne možemo ostaviti (mada bi i to imalo tržišne logike), jer će sindikati odmah (s pravom!?) reći da "kapitalistima nikada nije dovoljno kapitala pa će oni uvijek biti ZA rad nedjeljom ne bi li što više zaradili", dok će s druge strane poslodavci u takvom svojem stavu izgovor nalaziti u činjenici da "ako radi drugi, mora i on jer u protivnom neće izdržati konkurenciju"... i tako u nedogled.

Da o tome odlučuju radnici, ne ide, jer smo koncept samoupravljanja davno napustili i danas se radnici odnosno sindikati ne mogu miješati u upravljanje i vođenje tvrtki, ali mogu utjecati na uvjete u kojima i pod kojima će raditi (i nedjeljom, ako bude dogovoreno da nedjelja bude radna) - sukladno raznim međunarodnim konvencijama i domaćim zakonima te međusobnim (granskim) ugovorima.

Pitam se, ne bi li svi bili zadovoljniji kada bi radili onda kada zaista imaju najviše koristi?! Poslodavci kada imaju veći promet a radnici kada će, zahvaljujući povećanom prometu, imati bolje plaće (ne dnevnice).

ŠTO KAŽU POTROŠAČI?!

Ako mislite da sam zaboravio na treću stranu - potrošače, nisam! Potrošače jednostavno ne opserviram kao primarnu interesnu stranu, jer potrošači će pozdraviti međusobno razumijevanje i dogovor primarnih strana u procesu te se jednostavno i lako prilagoditi dogovorenim (novim) uvjetima. Jednostavno, ako rada nedjeljom ne bude, onih 20%, 12%, 8% pa i 1% prometa koji je pravljen nedjeljom preraspodijelit će se na ostale dane - ponajviše na subotu ali i na sve ostale dane u tjednu.

Također, ne treba zanemariti i činjenicu da su radnici koji bi eventualno radili nedjeljom dio obitelji jednog dijela tih istih potrošača, pa je i to jedan od razloga zašto bi potrošači bez problema prihvatili odluku da u Hrvatskoj nedjelja bude neradna, osim ako im dodatna zarada članova njihovih obitelji nije motiv za suprotno promišljanje i „navijanje“ – ali tada je na poslodavcima da pokažu svoju izdašnost i da rad nedjeljom dodatno stimuliraju.

Vratimo se na dilemu, na pomisao, na pitanje, u konačnici - na prijedlog: Ne bi li svi bili zadovoljniji da rade onda kada imaju veći promet?!

Pogledamo li kada je to, lako ćemo doći do zaključka da trgovine u kontinentalnoj Hrvatskoj TREBAJU raditi nedjeljom u vrijeme blagdana/praznika i u periodu kada je početak školske godine (oko 10-ak nedjelja u godini). Trgovine na Jadranu TREBAJU raditi nedjeljom onda kada je i promet najveći, a to je period od lipnja do kolovoza (također, oko 10-ak nedjelja u godini).

Dakako, ako je promet u navedenim periodima pojačan - a posla za radnike koji nose taj promet je više, više posla znači i veći prihod - tada dio tog prihoda treba pripasti i radnicima kroz veće dnevnice/plaće u tim periodima. U vezi sa dodatnom stimulacijom ili uvećanom dnevnicom/plaćom, prethodno navedoh osobno promišljanje „da se plaćanje rada nedjeljom može relativno lako riješiti dogovorom zainteresiranih strana te zakonskom odredbom“. Ako sam ovdje (bio) u krivu, pa se „tvrdoglavi“ ne mogu dogovoriti, bez imalo rezerve kandidiram kao izglednu i izvedivu opciju da se plaćanje rada nedjeljom regulira kombinirano – kroz fiksnu i varijabilnu (zavisno od ostvarenog prometa) vrijednost dnevnice. Tako bi radnici „standardno“ bili plaćeni za „osnovni“ rad, a dodatnu stimulaciju - zato što rade nedjeljom - dobili bi izračunom utvrđene provizije od dodatnog nedjeljnog prometa.

SHOPPING CENTRI

Da li, uz prethodni prijedlog o desetak radnih nedjelja tijekom godine, posebno treba sagledati rad nedjeljom prodavaonica u shopping centrima (poput „Arene Zagreb“, „West Gate“-a, „Avenue Mall“-a i sličnih), te da (samo) oni rade sve nedjelje u godini, mislim da bi se dalo diskutirati. Temelj za tu dodatnu diskusiju i dogovor svakako trebaju biti zvanični statistički podaci o prometu te, temeljem njih, procjena o potencijalnoj koristi od rada (i) nedjeljom - i poslodavaca i radnika u prodavaonicama u shopping centrima.

CRKVA SA PITANJEM RADA NEDJELJOM NE TREBA IMATI NIKAKVE VEZE

Primjetili ste da u cijeloj opservaciji samo jednom uzgred spomenuh Crkvu (koja je u diskusijama „raditi ili ne raditi nedjeljom?!“ kod mnogih diskutanata nezaobilazan faktor). Da, točno je. Iz jednostavnog razloga.

Smatram da Crkva sa pitanjem rada nedjeljom nema i ne treba imati nikakve veze. To što Crkva pokušava – ako pokušava – da izdejstvuje neka svoja „prava“ – to neka ostane na nivou zamišljenih prava Crkve. To je naprosto pitanje kapitala i radništva (a kada kažem „i radništva“, tada mislim i na „pitanje obitelji“ zbog kojega se Crkva pokušava umiješati u ovakve društvene teme i dileme), pitanje poduzetnika i sindikata, pitanje od općeg (razvojnog) interesa - svih nas - da nam bude bolje... i ugodnije. Procjenjujem da bi Crkva trebala biti zadovoljna činjenicom da je Država, opet ne zbog Crkve, nego zbog građana, zakonski tretirala pitanje blagdana² (Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima). Stoga, neka se poduzetnici i sindikat, na temelju argumenata i zdravog razuma, dogovore, a Država neka (samo) posreduje. Ona će ionako, kako god se pozvani dogovorili, najbolje proći. Cijenim da ćemo jedino na ovaj način doći do one narodne da su "i vuk sit i ovce na broju". A neminovno: i pastir zadovoljan!

OSOBNI STAV

Naposlijetku, da i ova elaboracija ne bi bila samo još jedan doprinos konfuziji u razrješenju relativno važnog društvenog pitanja, da, izjasnit ću se i osobno – kao potrošač - o ovome pitanju. Odnosno to sam već učinio. Moj stav iščitajte u tvrdnji da bi „svi bili zadovoljniji da rade u one nedjelje tijekom godine kada imaju (naj)veći promet“. Dakle, zalažem se za jedan broj ne/radnih nedjelja u godini.


 

¹Vinko M. Ćuro prisutan je, u svojstvu poduzetnika, u analizima društvenih aktualnosti više od tri desetljeća. Većina od preko 400 marketinških projekata koje je kreirao i realizirao (među njima, primjerice, „Kupujmo domaće / Kupujmo Hrvatsko“, „Savjest čovječanstva“, „Putujmo Hrvatskom“ i drugi) naglašeno su usmjereni na stvaranje različite, uglavnom ekonomske, društvene koristi te na promoviranje značaja društveno-odgovornog poslovanja


²Prema „Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje“, imenicom blagdan označuje se dan posvećen vjerskomu događaju, a imenicom praznik označuje se dan kojim se obilježava događaj važan za zajednicu ili međunarodni dan posvećen čemu.

 

Kraj teksta, 12 / 20.05.2020.

2 views0 comments